Zahvaljujući njemu, mnogi ljudi nikada nisu uspjeli živjeti svoj puni potencijal ili raditi ono za što su rođeni.

Netko će možda reći da su to oni koji imaju nisko samopouzdanje, ali ja bih to više nazvala željom da se svidimo onima od kojih tražimo potvrdu da je ono što radimo vrijedno.

Od kud dolazi strah od tuđeg mišljenja?

Tu želju smo razvili već od malih nogu kada smo nastojali napraviti nešto za što bi nas naši roditelji pohvalili. Kasnije na red za pohvalu su došli; učitelji, nastavnici, profesori, partneri, svećenici, doktori, potencijalni klijenti, ali rijetko kada mi sami.

Razlog izostanka osobne pohvale nastaje kada nismo u mogućnosti osvijestiti svoju vrijednost i emocionalno se odvojiti od mišljenja koje nas ili ono što radimo niti po čemu ne definira.

Je li mišljenje drugih utemeljeno?

Ljudi iznose svoje mišljenje na osnovu osobnog iskustva, a ne na osnovu onog što smo mi uistinu jesmo. Oni samo vide ono što žele, a ne ono što vi znate da je.

Ono što mnoge ljude vodi do negativnog mišljenja o vama je razočarenje kada ne ispunite njihova očekivanja i raznolike potrebe bilo da se radi o emocionalnim ili nekim dugim njima važnim.

Samo oni koji razumiju važnost neprihvaćanja tuđeg mišljenja će pohvaliti odluku da ste svoji, da ste drugačiji i da se ne želite prilagoditi svijetu koji je tu samo onda kada nešto treba od vas ili kada radite stvari zbog kojih je svijet sretan, ali ne i vi.

Osobno sam uvijek više voljela one koji se ne boje biti drugačiji. One koji ne žele slijediti trendove, robovati tuđem mišljenju samo zbog društvenog prihvaćanja, koji znaju da nisu za svakoga i kojima je to i više nego u redu.

Njihovo mišljenje mi je posebno važno zato što su mi na svom primjeru pokazali kako se može uspjeti I biti sretan kada odlučiš ne slijediti tuđa pravila, nego stvarati svoja.

Istina je da nas netko konstantno promatra i ocjenjuje, posebno ako se bavimo nečim javnim. To može biti kroz recenzije, kroz korištenje naših usluga ili proizvoda, kroz brzinu naših odgovora na upite i vrijeme koje odvajamo za ispunjenje želja ili za ono što im je trenutno potrebno. Ali, da li se ikada zapitate što bi recimo bilo kada drugi ne bi imali mogućnost javnog ocjenjivanja? Da li bi se i dalje toliko trudili? Da li bi i dalje živjeli u tolikom strahu? Da li bi pristajali na nešto što vas čini nesretnim? Da li bi dopustili nepoznatim ljudima koji ne znaju apsolutno ništa o vama da nepozvani dolaze i besramno misle kako imaju pravo negativno ocijeniti vaš rad ili ono u čemu uživate?

Kako nadvladati strah od tuđeg mišljenja?

Da li se zapitate prije nego što odustanete od svojih snova, tko su ljudi? Kakvi su njihovi životi? Jesu li ostvarili ono što vi smatrate uspjehom?

Ne, nisu krivi drugi, nitko nam ništa namjerno ne radi. Krivi smo mi koji im to dopustimo. Mi im dajemo da imaju apsolutnu moć nad nama i dokle god nam bude više važno što će drugi reći, nego kako ćemo se mi osjećati, do tada će nas ti isti posjedovati, tj. bit će vlasnici onog što nam mora biti najdragocjenije, naše slobode.

Love you all,

Tanja